Rođenje automata za prodaju knjiga
Godine 1822. Richard Carlile, vlasnik britanske knjižare, izumio je prvi svjetski automat za prodaju knjiga. U to vrijeme, koncept izdavaštva bio je relativno konzervativan. Ako bi službenici knjižara prodavali radikalne knjige zvane "zabranjene knjige", kao što je doba razuma koje je napisao Thomas Paine, bili bi stavljeni u zatvor. Automat izbjegava direktne pregovore između kupaca i službenika i eliminira mogućnost veće cenzure.
Može se reći da automat za prodaju knjiga nije namijenjen marketingu, već da čitatelji „čuju više različitih glasova“. Iako od tada automat za prodaju knjiga nije populariziran u većim razmjerima, neki ljudi i dalje rade istu stvar na osnovu sličnih želja.
Bio je to vikend 1933. Allen Lane, osnivač Penguin Booksa, stajao je na peronu željezničke stanice u Exeteru. Upravo je sreo prijatelja pisca koji će se vratiti u London i želio je kupiti nešto na kiosku za knjige i novine na željezničkoj stanici da pročita u povratnom vozu. Međutim, bio je šokiran izbornim materijalom za lektiru... To je inspirisalo njegov borbeni duh i bio je odlučan da napravi kvalitetnu knjigu koja pripada tom dobu.
Ovakva knjiga ne samo da bi trebala biti atraktivna po cijeni (knjiga je jednaka cijeni kutije cigareta), već se može kupiti i u tradicionalnim knjižarama. Što je još važnije, može se kupiti na željezničkim stanicama, duvanskim trgovinama i malim lancima trgovina. Nadao se da bi knjige mogle izaći iz biblioteka i knjižara, na stanice i ulice i u ruke pješaka koji su na trenutak stali. Prvo, 1935. godine, inspirisan konceptom "knjiga male veličine" knjigama o albatrosu, objavio je klasičnu seriju džepnih knjiga. Zatim, 1937., dvije godine kasnije, prvi automat za prodaju knjiga Penguin Book dizajniran je za prodaju džepnih knjiga.
Gore spomenuti automati se obično nazivaju "automat za prodaju" ili "dozator" na engleskom, a "automatizacija distribucije" na francuskom. Bilo na engleskom ili francuskom, njegovo izvorno značenje fokusira se na značenje "distribucije i distribucije". Nakon prijevoda na kineski, ova riječ se koristi za naziv "automat". Ona je lišena konotacije dijeljenja, više nije produžetak ljudskog ponašanja i jednostavno je postala zamjena za prodajne usluge. Moramo reći da možemo fundamentalno pogrešno shvatiti njegovo značenje i zakopati mogućnost fleksibilne upotrebe.
U ovoj eri, automati, kao prodajni kanal knjiga, zaista su pomalo pasivni, ali možda možemo pružiti odlično mjesto za izlaganje da „oživimo“ njihov prošireni koncept. Na javnim mjestima koja nisu namijenjena čitanju, koristi se novi način da se promijeni pristup ljudi knjigama, stimuliše želja čitalaca da uspostave blizak odnos sa knjigama i unese zabavu u zbunjeno vrijeme čekanja ljudi. Ti stari automati su transformisani kako bi ljudima pokazali novi izgled i isporučili knjige čitaocima poput Djeda Mraza.
Pridržavanje papirnih medija je osjećaj mnogih ljudi za cijeli život. Međutim, izdavači ne bi trebali vidjeti samo da stvari u koje vjeruju, cijene i njeguju nestaju s promjenama vremena, već i da vide širu viziju i odgovornost mogućnosti, da sarađuju i pronalaze mogućnosti za medije i poboljšanje metoda čitanja. Zapravo, tekst se uvijek pojavljuje u različitim oblicima i ulazi duboko u naš život uz pomoć različitih medija. Baš kao što se automat za prodaju knjiga stalno mijenja, život se uvijek nastavlja i iznova rađa na različite načine. Mogućnost čitanja je u revoluciji izdavaštva.